O Subotici u Vojnoj granici i Franzu Vaničeku  u djelima Ištvana Ivanjija


Stevan Mačković, arhivski savjetnik

O Subotici u Vojnoj granici i Franzu Vaničeku  u djelima Ištvana Ivanjija

Za razliku od Hrvatske, gdje je uobičajen pojam Vojna krajina i krajišnici, za današnja područja Vojvodine, koja su od kraja XVII. i u XVIII. stoljeću bila dio toga osobitoga pravnog i vojnoga statusa, uobičajen je historiografski pojam Vojna granica i graničari. Do protjerivanja turske vlasti u  Subotici  dolazi 1686.  Od tada se na ove prostore slivaju valovi doseljenika pa tako i jedna veća grupa Bunjevaca pod vodstvom franjevaca. Već od 1.12.1687. oni vode i matrikule (Prijepis registra -indeksa te prve knjige čuva se kod nas u Arhivu).  U to se doba  teritorij Bačke uključuje kao vojni opkop (šanac) u Potisku vojnu granicu koja se protezala duž rijeke Tise,  od Titela do Segedina, gdje joj je i bilo sjedište.  Potiska vojna granica protezala se duž bačke obale Tise, od Titela do Segedina, ali je u svom sastavu imala i vojne šančeve, koji su bili  van zacrtane linije,  Suboticu, Sombor i Brestovac, podalje od Tise. Sjedište njenog štaba bilo je u vojnom dijelu slob. kralj. grada Segedina, odnosno njegovom predgrađu – palanci.[1]  Nakon povlačenja Turaka Severna Bačka odavala je sumornu sliku, sela uništena s vrlo malo stanovnika, izolirana od Subotice. Po izvještaju austrijske vojske iz 1686. saznajemo o broju domaćinstava na okolnim naseljima, 12 pustara, koje su bile pripojene Subotici,  Na Ludošu  je tako bilo 200 domaćinstava, na Kelebiji 60, Tavankutu 40, Šebešiću 10. Itd.  Ipak 1702. Godine Subotica ima 1969 duša (189 konjanika, 293 pješaka, 159 stanovnika seljačkog ili građanskog zanimanja, 82 sluge, 575 žena, 275 dječaka itd.) , a 1720. već 2200.

Fortifikacioni  centar Subotice bila je vojna utvrda –  trokatna kula, nastala u XV stoljeću, u njoj je  obitavala vojna  posada predvođena  kapetanima, a oko  nje se naseljavao puk.  Subotica je tijekom svoje povijesti imala tri sistema šančeva. Prvi i centralni opisivao je tvrđavu izgrađenu u XV stoljeću, odnosno, kasniji centar grada. Ovaj šanac je imao dvije oštre strmine, a dubina mu je iznosila oko 3,5 metra i bio je ispunjen vodom. Na njegovoj unutrašnjoj strani vjerovatno su načinjeni nasipi i grudobrani. Drugi šanac je prokopan 1693. godine, kada je stvarana Potiska vojna krajina i u cijelosti je okruživao ondašnje naselje.  Kulom je tada upravljala porodica Sučić.  Prvi je bio Luka od oca Ilije, zatim Ilija od oca Ilije, Jakov od oca Luke, Đorđe od oca Andrije te Luka od oca Ilije. Kao graničari javljaju se šizmatici-pravoslavci, Srbi, na pr. gdje je posebnu ulogu imao kapetan Vujić i Bunjevci,  gdje su osobito su se istakle, pored pomenutih Sučića, obitelji Vidaković i Marković. Dugogodišnja graničarska služba bila je jedan od razloga što je određen broj oficira i podoficira iz Subotice dobilo plemstvo.[2]

U vojnom pogledu tvrđava i okolni garnizoni bili su podređeni segedinskom zapovjedništvu. Šančevi koji su potpadali pod komandu u Segedinu, morali su dati ukupno 1000 konjanika i 500 pješaka; Sombor 275 vojnika , Subotica 205 vojnika.

Informacije, izvori o subotičkim graničarima su dosta oskudne.

Kako je nakon  požarevačkog mira 1718., bilo sve  manje potrebe za  angažiranjem graničara, prevladala je potreba da se Vojna granica ukine. Ili kako veli Iványi a citirajući Vaničeka to je u slučaju Potiske granice  tim bilo lakše:“…pošto nikada nije veća pažnja obraćana na nju, niti je potpuno bila vojno ustrojena, a od 1718. zaista nije bilo razloga za njen opstanak“[3]. No, potrajaće još  do 1741. godine da dođe do toga. To ostavlje određene posljedice i u Subotici, na pr. iseljavanje većeg broja Srba  graničara.

Subotička je tvrđava 1730-ih preuređena u crkvu (današnja franjevačka crkva Sv. Mihovila).

S ukidanjem Vojne granice najavljenim donošenjem zakonskoga članka XVIII. Ugarskoga sabora iz 1741. godine dalmatinski su se graničari složili dok je većina srpskih graničara do ukidanja subotičkoga vojnoga opkopa 1745. iselila u druge graničarske krajeve ili u Rusiju (dio ih se kasnije i vratio).

U doba ukidanja Vojne granice u Subotici (1743.) grad nosi ime Szent Maria pošto je proglašen komorskim trgovištem. Subotički su “dalmatinski” (hrvatski) graničari u tom period činili oko dvije trećine pučanstva dok su preostalu trećinu činili „racki“ (srpski) graničari.[4]   Već na prvoj sjednici Magistrata imenovani su funkcioneri grada i odbornici Zaklete opštine.  Tom prilikom je bilo odlučeno i da  ako pravoslavni pređu na civilni način života, mogu sudjelovati u upravi gradom: od planiranih 60 čelnika izabrana su 42 katolika, dok je preostali broj ostavljen za pravoslavne, ukoliko se povinuju privilegijama koje je grad dobio[5] kao i da Magistrat neće dozvoliti nikakvo miješanje ljudima iz vojne granice u gradsko poslovanje.[6]

Dio graničara nezadovoljan građanskom upravom naselja tražio je od Carice da im ostavi graničarski-vojni status i da im se dozvoli naseljavanje u obližnju pustaru Ludoš. Godine 1745. data im  je mogućnost da u roku od godine dana odluče, da li ostaju vojnici i sele se u Mošorin, ili da ostanu bez privilegija kao građani u Sent Mariji.

          István Iványi  suvremenik Franza Vaničeka, bio je kao i on – gimnazijski professor, koji je ostavio značajan  prinos u  historiografiji.  Iványi je rođen 17. 12. 1845. godine u Lugošu (današnja Rumunjska). Otac mu je bio Ištvan Ivanovszky   remenar, njemačkog porekla koji se doselio u gradić na obali Moriša iz Arada. Majka mu je bila Karolina List. Osnovnu školu je završio na njemačkom jeziku. Bio je slab učenik, čak je dva puta ponavljao razred, dok je 1857. godine uspio da završi gimnaziju. Dobrostojeća građanska porodica Ivanovski počela je da tone na društvenoj ljestvici kada je 1859. godine umrla majka. Otac je zapustio obitelj, a Ištvan, koji je tada pohađao srednju školu u Temišvaru, jedva je sklapao kraj s krajem. Raspoređen je u manastir u Vacu, gdje je pored njemačkog jezika dobro naučio latinski i mađarski jezik. Poslije manastira u Vacu, prvo je premješten u Kečkemet, zatim u Segedin, gdje je maturirao 1866. godine. Tu je i prvi put počeo da radi kao nastavnik. Sljedeće godine odriče se očevog prezimena i uzima novo – Ivanji, što je zvučalo više mađarski i rimovalo se s imenom najboljeg prijatelja Aranjija. Iz Segedina je premješten u Njitru, na teritoriji današnje Slovačke. Osvećen je za rimokatolčkog svećenika 1869. godine u Vacu. Sljedećih godina je u Pešti. Tu polaže profesorske ispite iz latinskog i njemačkog jezika za više, i grčki za niže razrede gimnazije. Teologiju je studirao u Njitri, a završio u Bratislavi; 1871. godine položio u Pešti profesorski ispit. Pisao je članke i udžbenike sa jezičkom tematikom, ali se rano zainteresirao za povijet, pa je napisao povijest područja Lugoja i Karánsebesa. Po dolasku u Temišvar uključuje se u rad tamošnjeg društva za povijest. Od 1875. godine je profesor klasične filologije u Subotici, gdje učestvuje u formiranju javne knjižnice Muzejskog društva. Godine 1883. povereno mu je pisanje povijesti Subotice. Arhivska istraživanja proširuje na cijelu županiju, i na njegov podsticaj osniva se u Somboru Društvo za proučavanje povijest županije Bačko-bodroške o kojoj je napisao petotomnu historiju i zemljopis. U Budimpešti mu je tiskan uradak A tiszai határőrvidék, 1686–1750, Budapest, 1885. koji će biti sastavni dio dvotomne monografije Szabadka szabad királyi város története I (1886) –II (1892). Pored izvora iz  bečkih, budimpeštanskih arhiva, koristio je i gradivo županijskih kao i subotičke gradske pismohrane, ali  i tadašnju literaturu.  Tako u obradi perioda  Potiske  vojne granice citira i najpoznatije  Vaničekovo djelo. Fr. Vaniček, Specialgeschichte der Militargranze, I, Wien 1875.  Citira ga na 127. str. gdje se govori o ratovanju u Sileziji i učešću subotičana, kao i na 132. str. kada opisuje ukidanje Vojne granice.

Od gradiva koje je koristio Ivanji formirana je u Povijesnom arhivu Subotica posebna Zbirka F:179. sastoji se od 3 arhivske kutije.
Do danas, Subotica nije dobila temeljitiju, sveobuhvatniju, precizniju historigrafsku sintezu  perioda od XVI do kraja XIX stoljeća.

 

 

[1] Slavko Gavrilović: Nove Vojne granice u Sremu, Potisju i Pomorišju kao primarne oblasti migracija u Rusko Carstvo u 18. veku, Seoba Srba u Rusko Carstvo povinom 18. Veka, Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa u Novom Sadu, 7-9. maja 2003, Novi Sad 2005, str. 19 – 26.   

[2] Tako je određen broj oficira i podoficira plamstvo 28.10. 1741. godine, a među njima i braća Vojnić, Stipan i Ivan. Njihova je molba riješena pozitivno. U blagajnu Ugarske kraljevske kancelarije u Beču Stipan Vojnić je 1742. godine uplatio 1002 forinte, a njegov brat 500. Na zasjedanju županijske kongregacije u Beču 19. 9. 1742. godine povelja je registrirana i obnarodovana. Oni nisu uz plemstvo dobili i posjed (plemići amalisti). Stoga su nastojali  i uspjevali da do posjeda dođu kupovinom zemlje.

[3] István Iványi, Szabadka szabad királyi város története I, Szabadka, 1886., str. 132.

[4] isto, str. 135; Gašpar Ulmer, Podaci za istoriju Subotice od kraja XVII do sredine XVIII veka, Zbornik za istoriju 15, Novi Sad, 1977., str. 126-128.

[5] Povijesni arhiv Subotica (dalje PoAsu), F:261.1.pag.6. 10/1743

[6] PoASu, F:261.1.pag.4. 4/1743.   Iz Zapisnika sa zajedničkog sastanka komorskih i gradskih čelnika 31.7. 1743. saznajemo da je odlučeno da se sastavi kratak historijat grada, od njegovog naseljavanja, uključujući 50. godina postojanja grada Subotice (Szabatka), tj. Sent Marije (Szent Maria) u okviru  Potiske vojne granice (Confinium Tïbiscanum). Čelnici su naveli da je Potiska vojna granica, formirana većinom od pravoslavnih vojnika uništila i satrla ovaj mali broj katolika te došlo je i do podjele samog grada na dva dijela. Nažalost, taj izvor, opis povijesti  koji su naližili da se sastavi, nije sačuvan.