UTJECAJI DRŽAVNE IDEOLOGIJE I PRAKSE NA SUBOTIČKE BUNJEVCE (1918.-1941.)


UTJECAJI DRŽAVNE IDEOLOGIJE I PRAKSE NA SUBOTIČKE BUNJEVCE (1918.-1941.) 

STEVAN MAČKOVIĆ

Povijesni arhiv Subotica

RS 24 000 Subotica, Trg slobode 1/3

U novim državnim okvirima i granicama, kojima su i oni doprineli samom svojom brojnošću, subotički Bunjevci naći će se pod uplivom državne ideologije i prakse. Kako je njena osnova bila nametanje srpske nacionalno-političke, ali i kulturne hegemonije, kod svih koji to nisu prihvatali, to izaziva reakciju na istim razinama. Tako se kod Bunjevaca u društvenom životu javljaju dve suprotstavljene linije. Jedna se slagala i prihvatala nametnute okvire, služeći se isključivo bunjevačkim imenom za označavanje svoga identiteta, dok ga je druga nadograđivala povezujući ga sa hrvatstvom.

ključne riječi: Subotica, Bunjevci, ideologija, lokalna vlast, gradonačelnici

  1. U NOVOJ DRŽAVI

Jesen 1918. godine bila je prijelomna za cjelokupno pučanstvo Južne Ugarske pa tako i za Bunjevce. Tada sprovedena promjena imperiuma, nakon velikog rata, dovešće ih u potpuno novu situaciju koja je vodila da uđu u jugoslavensku državnu tvorevinu.

Pošto nacionalno sazrijevanje i osvještenje pripadnika bačkih Bunjevaca, i pored nekoliko uspona i uzleta, tijekom cijeloga razdoblja Monarhije nije bilo dovršeno – to će, uz druge čimbenike, pridonijeti da oni dočekaju prijelomne trenutke ulaska u novu državnu zajednicu uglavnom nespremni. O tome svjedoči i njihova spremnost da naznake svoga hrvatskog političkog identiteta, potisnu u zamjenu za sveprisutni i odzvanjajući novi – jugoslavenski, sudjelujući u tim događanjima mahom uljuljkani floskulama o ujedinjenju.

Isprva su bački Bunjevci iskreno i oduševljeno prihvaćali zamisao o bratskom ujedinjenju i čin stvaranja nove državne zajednice, očekujući prije svega slobodu i ravnopravnost, ona prava koja su im Mađari uskraćivali u vrijeme Monarhije. No, pod otrježnjujućim uplivom grube političke svakodnevnice, većina će Bunjevaca ubrzo odustati od bezrezervne podrške Beogradu, pogotovo kada su uvidjeli da metodi novih vlastodržaca, oličeni u tzv. Vidovdanskom ustavu i mnogo više u političkoj i cjelokupnoj društvenoj praksi imaju za isključiv cilj jačanje hegemonije Srba, odnosno njihovih vladajućih struktura. Ili drugim riječima, brzo su postali svjesni da su se našli se u državi u kojoj Srbi nastupaju kao ratni pobjednici kojima pripada slava ali i ratni plijen. To su u prvome redu bile upravo teritorije anektirane od Monarhije, u ovome slučaju – Bačka. Tako će i Bunjevcima u najvećoj mjeri potonju sudbinu određivati upravo država, njena ideologija i praksa. A ona se u samoj srži, mada doduše zaodenuta plaštom o bratskom jedinstvu jednog troimenog, odnosno troplemenog naroda, ogoljavala i manifestirala kao oličenje velikosprskih težnji.

Očekivanja režima su bila jasna, od manjinaca, pa dapače i od Bunjevaca, očekivalo se prihvatanje a u najmanju ruku prilagođavanje, državotvornoj politici koju su prema tom pitanju s podjednakim koordinatama vodili radikali i demokrati kao dva najutjecajnija faktora. A to je za njih značilo, u čitavom kratkom međuraću, da država teži nizom mjera da ih kao demografski značajan a potencijalno nestabilni faktor, politički i društveno neutralizira vezujući ih isključivo za bunjevačko ime, i time što više udalji od svih prohrvatskih opcija.

Jedno od prvih velikih razočarenja za njih je bio gubitak bajskog trokuta. „Trianonske su granice predstavljale za bačke Hrvate velik udarac, jer su ionako malobrojni i politički slabi, nakon toga bili još malobrojniji i politički još slabiji. Zbog toga je među njima zavladalo veliko nezadovljstvo prema srpskim vlastima. Osjećaj prevarenosti od beogradske vlade još je više pogoršao slučaj Josipa Đide Vukovića, koji je zadnji pokušao spasiti Bajski trokut predlažući da se taj prostor zamijeni za Potisje u kojem je bilo većinsko mađarsko stanovništvo. Međutim, srpske su vlasti taj prijedlog osudile kao čin veleizdaje, pa se Vuković jedva provukao bez zatvora.„ (Pekić 1930: 245).

Na državnu politiku i ideologiju u Vojvodini, koja je prožeta srpskim nacionalizmom, osvrtali su se mnogi lokalni listovi, ali su je kritizirali i teorijski obrazlagali i srpski intelektualci, kao na pr. profesor na subotičkom Pravnom fakultetu dr. Mirko Kosić.[1]

Nakon kratkotrajnog perioda olakšanja dolaskom mira, Bunjevci koji su poslužili kao tas na strani etničke prevage slavenskog stanovništva na novoj graničnoj liniji, susretali su se sa svakim novim danom sa djelovanjem oslobodilaca koje ih nije dovoljno uvažavalo. To će ubrzo kod njih dovesti do reakcije koja je ih razdvojila i podijelila na dva suprotstavljena pola. Jednoga, koji je na polju nacionalnog osvješćivanja i samopotvrđivanja smatrao da su Bunjevci dio hrvatskog naroda, te se i na političkom planu borio u oporbenim redovima, i drugoga, koji je stajao na stanovištu da su im Srbi bliži – time negirajući hrvatstvo Bunjevaca. Ta skupina je mahom bila predvođena djelatnicima koji su izvlačili pogodnosti za sebe od bliskosti sa beogradskim režimom, dok ih je on koristio za svoje ciljeve u obračunu sa protivnicima. Između njih nalazila se velika skupina Bunjevaca koji nisu uzimali aktivnijeg učešća u društvenom-političkom životu Subotice, suočavajući se sa izazovima svakodnevice. Raznorodni i široki utjecaji, pritisci, kojima je država djelovala na novozauzetim teritorijama, pa tako i u Subotici, ostavili su duboke posljedice na proces dovršetka nacionalnog sazrijevanja Bunjevaca.

Krajnji cilj beogradskog režima bilo je približavanje Bunjevcima i njihovo postepeno utapanje u Srbe s ciljem jačanja fronta prema Mađarima i iredentističkim porukama koje su dopirale iz Budimpešte. I pored toga što administracija Bunjevce u nekim slučajevima statistički svrstava u kategoriju katoličkih Srba, bio je zanemarljiv broj onih koji su se tako javno izjašnjavali. Nešto više uspjeha požnjela je blaža i lukavije vođena akcija akcija – prema kojoj je Bunjevce trebalo poticati da se odluče za uporabu svoga regionalnog imena i identiteta, kako bi se na tj način što više udaljili od svog prepoznavanja u hrvatsku. Ili, riječima Petra Pekića:

„Isticanje Hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu Bunjevci i da budu most između Srba i Hrvata za stvaranje Jugoslavenstva. Međutim Bunjevci su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze po njemu.”

S druge strane, znatno slabija, prema uloženim sredstvima, a i samom činjenicom da je Bačka u administrativnoj podjeli bila podređena upravi iz Beograda, bila je ona nacionalna akcija sa strane Hrvatske. Tako je još početkom dvadesetih godina i broj onih Bunjevaca koji su manifestirali svoje hrvatstvo bio samo poput vrha ledenog brijega.

Na jednoj su strani kao poluge za prosrpsku liniju služile državni aparat sa svim svojim represivnim mogućnostima; uprava nad prosvjetom, policijom, a za hrvatsku akciju među Bunjevcima, stajale su kao centralna središta i polazišta – Crkva, sa svojim strukturama i organizacijama, kulturna društva i udruge, političke partije, lokalni tisak s prohrvatskim opredjeljenjem, ali i angažirani rad pojedinaca, doseljenih Hrvata.

Jezgro koje je vodilo prvu struju činili su bunjevački političari koji su se uspinjali sljedeći direktive radikalskih vođa iz Beograda, poput Marka Jurića, dio činovnika odvjetnika i učitelja.[2] Na drugoj strani su najistaknutiji crkveni velikodostojnici, poput biskupa Lajče Budanovića, zatim Blaška Rajića; političari, poput Josipa Vukovića – Đide i mlada inteligencija, predvođena književnicima Aleksom Kokićem, Petrom Pekićem. Između ta dva antipoda, dva pogleda ali i odgovora na aktualne probleme, nalazila se masa običnog bunjevačkog puka, mahom salašara, nadničara, zaokupljena egzistencijalnim problemima preživljavanja, koji su do polovine tridesetih godina bili još teži nego u predratna vremena.

Utjecaj državne ideologije najjasnije se očituje i prati na političkoj razini. Bunjevci predvođeni dijelom svojih političkih snaga i uglednim javnim djelatnicima, već početkom dvadestih godina jasno izražavaju nezadovoljstvo politikom koja se vodi na njihovu štetu. To će dovesti do stvaranja takvih političkih opcija (Bunjevačko šokačka stranka, Vojvođanska pučka stranka) koje će evoluirati u pravcu oporbe, pristajući od 1926. uz Hrvatsku seljačku stranku, kao najsnažniju opozicionu stranku, istodobno negujući proces diferenciranja u nacionalnom pogledu ka hrvatstvu. S druge strane da s prosrpskih političkih pozicija radi među Bunjevcima stvorena je samo Zemljodilska stranka (1920.-1924.). Kasnije sve stranke koje su od Bunjevaca tražile da podrže beogradske režime, bile su s centrima u Beogradu.

Razdoblje diktature, suspenzija parlamentarnog ustroja, pa i naredni pseudo- parlamentarni period, do 1935. karakteriziraju politički procesi daljeg zaoštravanja između centralističko-unitarističkih snaga i njihovih kritičara. Najveću političku težinu su imali zahtjevi za promjenu državnog uređenja, na novim, federalističkim osnovama, koji dolaze iz Hrvatske, koji poprimaju oblike jedinstvenog nacionalnog fronta. Nakon donošenja Oktroiranog ustava 1931. godine, gotovo svi problemi u jugoslavenskoj državnoj zajednici ostaju neriješeni, a nacionalno pitanje prelomljeno kroz prizmu suprotstavljenih ideologija, zauzima ključno mjesto. Razumije se, srpsko-hrvatski odnosi, bili su u korijenu toga pitanja i jedino je njihovo rješavanje moglo pružiti mogućnosti izlaska iz te duboke krize.

Nakon 1918. godine strateška zadaća i cilj novih vlastodržaca bio je da novozauzete teritorije, pa tako i Bačku, gdje su Srbi činili mali udio, a Mađari i Nijemci dominirali, što prije nacionaliziraju[3], demografski popune svojim elementom, odnosno da raznim mjerama udio neslavena smanje. Agrarna reforma i kolonizacija bile su najsnažnije poluge kojima se država služila u ostvarivanju toga cilja. Za Bunjevce te mjere nisu nosile nikakve dobiti, čak naprotiv. U Bačkoj su oduzete goleme količine najbolje zemlje, a i sam grad je time ostao bez jednog od dodatnih izvora finaciranja. Parcele je vlast podijelila srpskim dobrovoljcima kolonistima, zanemarivši pri tome domaću bezemljašku sirotinju. Time je Subotica okružena prstenom novih kolonističkih naselja.

A Subotica je važila za centar bunjevštine. To najbolje potvrđuje prvi lokalni popis stanovništa 1919. godine. Rezultati su bili sljedeći: od ukupno 101 286 popisanih, bilo je 65 135 Bunjevaca, 8 737 Srba, 19 870 Mađara, 4 251 Nijemaca, 3 293 Židova. Po načinu privređivanja, živjelo je od poljodelstva 79 593 (zemljodilaca), 4 249 od obrta, 1 242 od trgovine, od činovničkih plaća 2 492, a od slobodnih profesija 458, i 13 253 od drugih izvora. Pa konfesiji je bilo 87 655 rimokatolika, 8 582 pravoslavnih, itd. Slične podatke daje jedna tebela Inžinjerskog gradskog ureda iz 1934. godine. Ukupno je bilo 102 133 stanovnika, od toga Bunjevaca 44 892, Srba 10 054, Mađara 39 108, Hrvata 900.[4]

i 22 1919 popis

  1. VLAST; CIVILNA, SUDSKA, VOJNA, POLICIJSKA

Organi i tijela vlasti na lokalnoj razini, bili su sigurni stupovi na kojima je država gradila i učvršćivala svoju poziciju. Takva je ponajprije bila civilna gradska vlast.

Slobodni kraljevski grad Subotica, u Monarhiji po statusu u rangu županije, na čelu je imao gradonačelnika pored velikog župana kao predstavnika centralnih vlasti. Gradonačelnik je predsjedavao i vodio rad gradskog vijeća.

I u novoj državi zadržalo se ustrojstvo gradske administracije koja se sastojala 13 odjeljenja i svih gradu podređenih institucija, Gradska knjižnica, Muzička škola, Vatrogasci, Gradsko Redarstvo, Katastar…, sa ukupno nakoliko stotina službenika (godine 1924. bilo ih je 516 ). Kao organ centralne vlasti zadržala se u funkcija Velikog župana. Taj položaj je postojao od 1918. do 1931. godine, kada stvaranjem Banovina Subotica dolazi pod upravu Dunavske banovine u Novom Sadu.

Kao odraz vlada u Beogradu, smenjivani su i subotički lokalni funkcioneri. Na te funkcije se dolazilo imenovanjima[5] od strane centralnih vlasti, odnosno Ministarstva unutrašnjih dela, a time samoupravnost slobodnih kraljevskih gradova nije poštovana u temelju.[6] Samo one lokalne političke opcije koje su imale većinu u državnom parlamentu, mogle su da očekuju da kanidiraju svoje ljude na ta mjesta.

Prvi Bunjevac, nakon dugog vremena[7], na čelu gradskih vlasti bio je dr. Stipan Matijević. Prije njega je zadnji gradonačelnik Bunjevac bio Lazar Mamužić, koji je čitavih 18. godina zauzimao taj položaj. Nasledio ga je 1902. godine dr. Biró Károly, koga je smjenila tek srpska vojna uprava, koja u studenom 1918. i postavlja dr. Matijevića. Nakon njega Bunjevci na mjestu gradonačelničnika su bili i: dr. Vranje Sudarević, dr. Pletikoszich András (Andrija Pletikosić), Albe Čurčić Malagurski, dr. Mirko Ivković Ivandekić, dr. Dragutin Stipić, ing. Ivan Ivković Ivandekić, Marko Jurić te Ladislav Lipozenčić koji je bio poslednji gradonačelnik u periodu Kraljevine Jugoslavije. Pokazaće se da su Bunjevci bili vrlo zastupljeni kao prvi ljudi Grada. Od ukupno 16 mandata u čak 11 su to su bili Bunjevci, a tek u 5 Srbi. Ali svi oni su dospijevali na te funkcije samo kao članovi i poslušnici vladajućih beogradskih stranaka.

2578 IVKOVIC IVANDEKIC IVAN i STOJADINOVIC

Dr Milan Stojadinović i Ivan Ivković Ivandekić

Kakva je bila uloga i udio subotičkih gradonačelnika u životu Subotice? O čemu je to sam grad mogao da odlučuje, koliko je usmjeravao i planirao pravce svoga razvoja?

Uloga gradskih vlasti i gradonačelnika, bila je ograničena samim malim kompetencijama koje su bile u njihovoj nadležnosti. Kruti centralizam, koji je bio linija vodilja zacrtana i sprovođena, od vidovdanskog ustava do državnog sloma, onemogućavao je i gradove kao upravno teritorijalne jedinice da dođu u poziciju da samostalno rješavaju svoja životno važna pitanja. Smanjivanje delokruga gradskih vlasti, uz suštinsko ukidanje samouprave, proces je koji je tekao u čitavom međuratnom razdoblju. Državna politika, koja je određivala i usmjeravala gospodarske, finansijske, kulturno prosvjetne i druge od životne važnosti tijekove, krojila se na drugom mjestu, a grad je morao samo da se uklapa u njih. Gradonačelnici kao prvi ljudi gradske uprave imali su u svemu tome relativno malog udjela.

U uvjetima kada je “vlast shvatana ne samo kao kao društvena, nego i kao materijalna privilegija” (Stojakov 1983: 117). Razumljivo je što su oni brinuli o svojim interesima često više nego o širim gradskim. Ograničeni uskim partijskim programima, obavezama da svojoj političkoj centrali osiguraj što veći broj glasača, rijetko su imali mogućnosti da gledaju na dobrobit svih građana Subotice.

Nepostojanje neposrednog izbornog sistema na lokalnom nivou, oslobađao ih je tereta provjere izborne volje sugrađana. Bilo je dovoljno biti u milosti vladajuće garniture pa ishodovati imenovanje. Time su gradonačelnici vezani za beogradske centrale, bili više politički činovnici nego što su se pokazali kao pravi zastupnici Bunjevaca i svih ostalih građana Subotice.

I na svim nižim razinama vlasti, carovao je nepotizam i kriterij stroge političke podobnosti. To se u javnosti i lokalnom tisku često kritiziralo i ocenjivalo kao vladavina partizanštine.

U organizaciji sudske vlasti u Subotici, očituje se nedostatak stručnih kadrova, kao posljedica potupunog isključivanja Mađara sa tih funkcija. Bunjevci nisu imali prilike da sudjeluju u toj novoj podjeli, pošto su oskudjevali u takvim kadrovima. Za njihove pravnike je funkcija javnog bilježnika, čime je na pr. nagrađen dr. Matijević, bila maksimum dosega. No, bilo je Hrvata sa teritorija Monarhije koji su nalazili kruha u tim vodama. Tako je dr. Ivo Boski (r. Korčula 1891.) bio sudac Okružnog suda. Isti položaj je do 1920. i odlaska na poziciju profesora na novootvorenom fakultetu imao dr. Ivo Milić[8]. Dr. Ferdo Čulinović je pak 1923.-1926. obavljao funkciju državnog tužioca.

„Utjelovljenje srpske borbene tradicije predstavljala je u novoj jugoslavenskoj državi vojska, koja je ne samo po svom sastavu i zapovjednom jeziku, nego i po mentalitetu ostala čisto srpska. Malobrojno oficirsko osoblje koje je bilo „preuzeto“ iz nekadašnjeg hrvatskog domobranstva u okviru zajedničke austro-ugarske vojske, odnosno ugarskog Honvéda, osjećalo se stranim tijelom u „novoj srpskoj vojsci.” (Ivanišević 2010: 324)

Shodno tome mogućnosti za karijeru u vojsci Bunjevcima su bile minimalne.

Gradsko redarstvo je do 1929. stajalo pod upravom Grada. Pored uniformiranih, imalo je i tajne, civilne redare. No, i u tim strukturama su mogli da budu samo podobni.

Na onim najnižim, redarskim pozicijama bilo je mjesta i za domaće ljude, uglavnom Bunjevce, manje Mađare, dok su komandujaća po pravilu zauzimali došljaci.

Tako u 1929. godini ta služba bilježi i priliv novih snaga. Subotica je zaposlila 30 novih policajaca poglavito iz Like, a obrazloženje kapetana dr. Veljka Momirovića je bilojer domaći nisu dovoljno energični.“

Žandarmerija je bila jedan od osnovnih nosilaca autoriteta državnih vlasti. Potčinjena je bila Ministarstvu unutrašnjih dela. Malu islustraciju o njenom djelovanju u Subotici dobivamo iz iz lista Hirlap (1926.) koji donosi vijest „Dva žandara na mrtvo prebili željezničare.“[9]

Ekscesi i sukobi građana sa snagama reda, koji su se kretali u pravcu plemenske netrpeljivosti obilježavali su i kasniji period.

  1. SVAKODNEVICA

Kombinacija državne politike uz preterani nacionalni ponos, koji je pokadkada prerastao u patos, a kojim je zračio osloboditeljski srpski nacionalni korpus u Subotici, dovodila je i izazivala talase psihoza, nesigurnosti, pa i netrpeljivosti u prvom redu kod Mađara kao nekada vladajućeg naroda. Isto tako, manjinci su bili izloženi permanentnom pritisku koje je prerastalo i u nasilje, nacionalističkih organizacija kao što su bile Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA) koja je predstavljala najznačajniju organizaciju za nasilno suzbijanje protivnika jugoslavenskoga unitarizma, nacionalnih manjina te nacionalnih stranaka, Srpske nacionalističke omladine (SRNAO) ili četničke organizacije, koje nisu prezale ni od terorističkih napada na predstavnike manjina i njihove ustanove ili skupove.

Židovi, često nazivani judeomađarima, žestoko su napadani kroz štampu a bilo je ekcesa i u običnom životu.

Prvih godina u novoj državnoj zajednici, traje i u Subotici neka vrsta privikavanja na novi režim, zakone, ideologiju, svakodnevnu životnu paksu i običaje koje donose i sprovode nove vlasti i ljudi koji je predstavljaju. To se odnosi i na obične ljudske, susjedske i druge kontakte. Mada je na planu gradske uprave i još više administracije mnogo toga nastavilo da se obavlja po inerciji iz mađarskog perioda, okviri su ipak bili potpuno drugačiji.

A vladala je čudna mješavina zatečenih mađarskih i novih zakona. To često, ne samo na razini prava, stvara komplicirane i zamršene situacije. Politički život i njegov utjecaj je je bio izuzetno značajan. No, samo je manji dio subotičke populacije uživao pun građanski kapacitet i imao sva građanska prava. Neslavenskim manjinama, Mađarima i Nijemcima, činjene su poteškoće i bivale su do 1923. onemogućivane da glasuju. One su u praksi bile i isključene iz mogućnosti dobivanja zemlje oduzete agrarnom reformom. Gradski i državni službenici morali su da polažu zakletvu Kralju da bi ostali na poslu te da ispunjavaju kriterije vladanja državnim jezikom[10]. I nakon Trianona, provejavala je manje ili više, atmosfera nesigurnosti i nepostojanosti granica, koja je podgrevala iredentizam i revanšizam s mađarske a žestoke reakcije na njega, sa ove strane.

U 1920. su donete odluke gradskih vlasti radi promene mađarskih imena i naziva ulica. Naredne godine izvršeno je novo numerisanje kuća i ulica. I u kasnijim godinama nastavljeno je sa promjenama imena okolnih naselja.

O snažnom utjecaju novih društvenih okolnosti na Mađare, Nijemace i Židove svjedoče i postupci u kojima oni zahtjevaju promjenu njihovih osobnih imena, korištenje i potpisivanje ćirilicom. Jedan od pokazatelja koji govore o dubini i snazi pritisaka kao i odgovorima subjekata koji to osjećaju, su promjene vjere (prelazak u pravoslavnu) i prezimena neslavena koje su česte. Tako imamo primjerice promjene prezimena Klein u Klenić, Ozorak u Zoranić, Šubiks u Šubić, Pezstelek u Sladojević, Imrey u Nadić, Bezehofer u Zorković, itd. To je jasno svjodačanstvo utjecaja i snage procesa asimilacije.[11] Mnogo je to ređe kod Bunjevaca. Ipak dešavalo se, kao na pr. kod Marka Stipića (Subotica, 1866.- 1937.), bogatog zakupca Varoške kafane, palićkog Štranda, kafane Srpski kralj, koji je prešao u pravoslavlje.

Ćirilica i njena prevaga u uporabi nad latinicom, bila je često upotrebljavana kao oruđe u rukama nosilaca vlasti. Ali ni reakcije iz krugova osvješćenijih Bunjevaca Hrvata nisu izostajale. Takav je primjer interpelacija gradskih odbornika Lazara Stipića o uništavanju latiničnih napisa[12], ili Ive Prćića, da se na Gimnaziji postavi i natpis latinicom.[13] Slučajevi uništavanja javnih natpisa na latinici, nisu bili samo sporadični; već prije sustavni.

U Subotici su relativno česti bunjevačko-srpski brakovi. Pored utjecaja na djecu, to je dovodilo i u nekim slučajevima i do istupanje iz katoličke i prijelaza u pravoslavnu vjeru, nema zabilježenih obrnutih primjera.

U Subotici se činilo da nacionalne zajednice Mađara, Bunjevca Hrvata, Srba, Nijemca, Židova žive više jedni pored drugih, manje ili više zatvorene u svoje uže okvire. U svakodnevnom, običnom životu, one su izvan onih površinskih, imale vrlo malo neposrednih suštinskih dodira. Na planu javnog, političkog, kulturnog života, bili su gotovo u potpunosti odvojeni. To i nije bilo čudno, s obzirom da dominantna državna ideologija toga doba, nastupajući u pobjedničkom naletu, u prvom teži da nacionalizira, u konačnici – posrbi čitav društveni život na ovim prostorima. Pored često prenaglašenih vanjskih manifestacija takvih stremljenja, na primjer: po radnjama i ustanovama, pored slika Kralja, visili su natpisi Govori državnim jezikom, Ko ne govori državnim jezikom, taj je neprijatelj države! ta praksa u realnosti nije mogla biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, koje bi nesrbi svojevoljno i rado prihvaćali, amalgam koji bi ih sa njima spajao i ujedinjavao.

Primjera iskazivanja netrpeljivosti u međunacionalnim odnosima – plemenske mržnje nalazimo i u događanjima kada su na na salašu u Verušiću u cilju obavljanja popisa bili Rus izbjeglica Dunajev poreski činovnik i Lazar Orčić, veliki bilježnik a neki salašari, očito Mađari, su im vikali budös rácok (smrdljivi raci).[14]

Zbog slične stvari vođena je istraga protiv dnevničara Franje Crnjkovića koji je optužena da je u kafani Tri šešira 12. 10.1924. napao vojnike, vređao ih psovao im racku mater, itd. Upravo dr. Lazar Orčić, veliki bilježnik vodi disciplinarnuu istragu i nakon okončanja, u studenom 1925. Franjo biva otpušten iz službe.[15] Srbin Jovan Begečki član Proširenog Senata pak, tužio je Bunjevca Antuna Vojnić Purčara, mesara, Bunjevca, jer ga je vređao sa riječima: Vi ste pičke, jebem vam boga radikalskog.[16]

  1. PROSVJETA

Prosvjetna politika, baš kao i u doba Monarhije, nakon što je nova vlast oduzela općinama njihove škole i predala ih u državne ruke, bila je među snažnijim mehanizmima centralizirane države, grubo negirajući druge i drugačije posebnosti, te lokalnu osobenost, šireći državni jezik, ćirilicu, kultove srpskih svetitelja i kraljevske kuće.

U tom ozračju bunjevačka djeca, poglavito ona na nižim stupnjevima izobrazbe, bila su pod velikim asimilatornim pritiscima. Mali dio njih je nastavljao srednje ili stručne škole, a još manji dospijevao je do visokih škola. Posebno je teško bilo i bunjevačkom učiteljskom kadru. Eventualna odstupanja od važaće ideološke linije, plaćali su premeštanjem u dalje krajeve ili gubitkom posla.

I pored toga što je Subotica dobila Pravni fakultet u veljači 1920. još prije potpisivanja Trianonskog ugovora, kao jasan plan države da i na taj način manifestira spremnost da brani najsjeverniju točku, i garanciju da će se granica zadržati na povučenim demarkacionim linijama, na njemu je bilo relativno malo studenata iz Subotice i okoline a mnogo više iz udaljenijih dijelova zemlje, Crne Gore, Hercegovine itd. Zbog ispoljenih slabosti u radu, našao se i pod kritikom, tada ministra prosvjete, Stjepana Radića. Na tom fakultetu 1931. godine predaje se 20 predmeta, a ima 13 stalnih nastavnika. Država je pomagala na mnogo načina studentima iz drugih krajeva, dodeljivanjem stipendija[17], smještajem u Domu pri samom fakultetu koji je primao do 100 studenata, na druge načine. Oni kao da su osjećali da treba da uzvraćaju na takav stav, pa su iz njihovih redova bili oni koji su prednjačali u iskazivanju nacionalizma, ispoljavanju lojalnosti režimu, napadima i obračunu sa njegovim protivnicima. Ponekad su takvi postupci prerastali i u nerede, koje su pored fakultetskih tijela razrješavale i policijske snage. Pod istragom gradske policije zbog lupanja prozora na biskupiji, našlo se 27 studenata, opet stanovnika Doma.[18]upisnica stefanovica

Alba M. Kuntić (1907.-1997.), jedan od potonjih istaknutijih boraca u protuhtvatskom bunjevačkom frontu, koji ne samo da je zastupao prospske interese, nego se i u poratnim evidencijama vodio kao Srbin[19] isticao se u svom prorežimskom djelovanju već studirajući (1927.-1931.) na ovom fakultetu.

S druge strane i dalje je bilo slučajeva se bunjevačka mladež na studije zapućuje u Zagreb. Oni su imali i svoju udrugu Hrvatskih sveučilištaraca. Kako je vlast gledala na njih govori policijski izveštaj od 18.3.1926. godine[20]:

„Imenovani su moralnog vladanja dobrog. Po svome političkom ubeđenju ova grupa bunjevačkih omaldinaca spada u kolo onog dela Bunjevaca koji se nazivaju bunjevačkim Hrvatima i protivnici su sporazuma sa Srbima. Prilikom izbora na ovd. Pravničkom fakultetu pravnici – članovi toga osnivajućeg se udruženja, glasali su na listu mađarsko-federalističko republikansku, a koji su nazvali »nezavisno-liberalnom«. Politički su agilni i demonstrativno sudeluju na svim priredbama koje imaju čisto hrvatski–separtitistički karakter. Izgleda da su najbliži sadašnjoj Hrvatskoj Federalističkoj Seljačkoj Stranci.

Subotica,16.03.1926. Veliki kapetan Cvetko Horvat.”[21]

I pored svega, Bunjevci koji su činili oko 50% žiteljstva grada, imali su u međuratnom periodu izuzetno mali broj visoko školovanih predstavnika – intelektualaca. Njihova zastupljenost u ukupnom broju subotičkih odvjetnika, liječnika, inženjera, arhitekata, veterinara, nije prelazila 10%.

  1. SPOMENICI, MANIFESTACIJE

U Subotici je u međuraću bilo obilježavano nekoliko povijesnih datuma. Jedan kome je država pridavala najveći značaj, bio 13. studenog kao spomen na dan oslođođenja, kada je 1918. godine na subotički kolodvor ušao vlak sa srpskom vojskom. Od 1926. godine kada je donijeta odluka Proširenog senata obilježava se 13. 11. gradski praznik. Održavane su svečane sjednice Senata i dodijeljivane titule počasni građanin. Bilo je tu zato i nesporazuma. Na pr. kada se iz prohrvatskih bunjevačkih krugova, pojavila težnja za obilježavanjem i 10.11. kada je grupa omladinaca postavila hrvatsku trobojnicu na Gradsku kuću. Mada je takav zahtijev podijelio subotičku javnost, na proslavi petnaestogodišnjice oslobođenja Subotice 1933. godine po prvi put se naglašava i 10. studeni te zatim 12. i 13. Na svečanosti su tom prigodom predate diplome počasnim građanima Subotice: Mihajlu Bodiju, Dragomoru Milojeviću, Vladislavu Krupeževiću, Milanu Atanackoviću, Anti Živuloviću, dok je diploma Eduardu Heriotu predata preko poslanstva u Parizu.

Drugi datum koji je nosio veliku povijesnu težinu bio je 1. prosinca kao dana ujedinjenja i stvaranja nove države. Zabilježene su mnoge rasprave i na tu temu. Jedna od žešćih zbivala se 1928. godine u Proširenom senatu. U tada zaoštrenom političkom ozračju nakon ubistva u beogradskoj skupštini, na prijedlog da Grad posebno slavi taj datum, tada još na prohrvatskim političkim pozicijama, dr. Mirko Ivković Ivandekić, je bio protiv. On se u raspravi zalagao za obilježavanje datuma iz 1779. kada je Subotica postala slobodnim kraljvskim gradom. Na to je dr. Milan Vukotić, iz režimskog bloka, istakao važnost 1. prosinca, rekavši da tim činom nije samo označeno puko stvaranje države nego duhovno ujedinjenje i da Vojvodina mora cjeniti takav razvoj događanja. Žučno ga je napao Matija Išpanović, koji je uzvratio da Vukotić nikako nemože govoriti u ime Vojvodine a raspravu završava Mirko Ivković riječima: „Vi ste ovdje stranac i niste ovlašteni da u ime Vojvodine govorite“.[22] Odluka da se u Subotici obilježava 1. prosinca ipak je usvojena glasovima većine.

Uklanjanje spomenika iz mađarskog perioda provedeno je temeljito. Namjesto njih postavljani su novi koji odgovaraju državno nacionalnoj klimi. Tako je sa glavnog trga ispred Gradske kuće sklonjena spomenik bici kod Kaponje (s mitskom pticom turul), a 1927. postavljen spomenik tzv. Caru Jovanu Nenadu[23]. U tom prilikom formiran poseban Odbor za podizanje spomenika imenovano je nekoliko javnih ličnosti, Mijo Mandić – kao predsjednik, prof. Aleksa Ivić i drugi. Među njima je bio odvjetnik Jankač Matej, no on pismeno odgovara da ne želi prisustvovati niti sudjelovati u radu tom odboru! Čak je i Mijo Mandić izrazio spremnost da iz njega istupi, i to neposredno pred samo postavljanje spomenika 27.11.1927., kada je saznao da je natpis na postamentu čiriličan. Napravljen je kompromis pa je umetnuta i latinica.[24]

Od velikih javnih zbivanja iniciranih od strane režima, treba još istaći da je u mjesecu lipnju 1936. nakon velikih priprema i izgradnje novog stadiona, održana velika panslavenska i jugoslavenska manifestacija – IV pokrajinski sokolski slet, sa mnoštvom gostiju, između ostalih i Milana Stojadinovića, predsjednika Ministarskog savjeta.

Sa druge strane, od 14. do 16. kolovoza, iste 1936. godine, bunjevački Hrvati su priredili veliku i dobro posjećenu Proslavu 250 godišnjice dolaska jedne grupe Bunjevca i preuzimanja vlasti u Subotici. 

  1. PRED RAT

U godinam pred rat težište rada prenosilo se na političko polje. Subotički Bunjevci-Hrvati nastavili su pratiti liniju koju diktiraju političke vođe iz Zagreba, u prvom redu dr. Maček. To se ogledalo u jačanju organizacije HSS-a na subotičkome području, ali i u drugim manifestacijama, kao što je bila masovna proslava njegova rođendana 1937. godine. Ni odgovori lokalnih žandarmerijskih vlasti nisu izostajali. Primjeri za to su kada se travnja 1939, zbog isticanja hrvatskih zastava na nekoliko tavankutskih kuća i domu Seljačke sloge, protiv počinilaca podnose kaznene prijave.[25]

U predvečerje velikog svjetskog sukoba sila, srpsko – hrvatske tenzije su nastavile i dalje tinjati. Pregovorima o prekomponiranju državnog ustrojstva, sporazumom Cvetković – Maček, stvaranjem Banovine Hrvatske, pokušalo se ih umiriti i zadovoljiti težnje Zagreba. S velikim nadama i iščekivanjima, koja će se pokazati uzaludnim, pratili su subotički Hrvati ta dešavanja. Josip Vuković – Đido, kao vođa lokalnog HSS-a i predvodnik političkog organiziranja hrvatske zajednice, već ožujka 1939 godine, nakon povratka iz Zagreba, gdje se sastao i sa dr. Mačekom, donio je projekt budućeg sporazuma, i počeo je u javnosti iznositi da će Subotica otpasti od Srbije![26] Kako se to nije dogodilo, pošto granice nove Banovine nisu obuhvatile srezove Batina, Darda, Sombor i Suboticu, narasla iščekivanja o promjenama koja bi ove krajeve vezale za Zagreb, kod vođstva subotičkog HSS-a, ali i većine Bunjevaca Hrvata izazvale su veliko nezadovoljstvo i strepnje. Kao reakcija na ta zbivanja, snaži trijumfalizam kod protivnika HSS-a u Subotici. U gradu se organizira i osniva ispostava Srpskog kulturnog kluba (SKK) koji nije priznavao sporazum. On je osnovan 4. 02.1940. godine. Predsjednik mu je bio profesor subotičkog Pravnog fakulteta dr. Miodrag Aćimović. Već na osnivačkom skupu su se čule izjave da je ovo srpska zemlja, a upravo oni tiskaju i brošuricu o Bunjevcima i Šokcima, koja na starom protuhrvatskom tragu pokušava potvrditi njihovo srpsko podrijetlo. Autor te sveščice na 36. stranica je bio profesor srpskog jezika u subotičkoj državnoj gimnaziji Aleksandar Martinović. Napisi u lokalnom tisku su išli dotle, da se predlagalo da HSS treba likvidirati, da nema mnogo smisla da ta stranka postoji u ovim krajevima, van Hrvatske! Unatoč tome, siječnja 1940. godine, Josip Vuković Đido boravi u Zagrebu.[27] Tom prilikom daje izjave da granice Banovine nisu konačne, i da će i Subotica, tijekom daljih dogovaranja o tom pitanju, biti uključena u njenu teritoriju. Isto tako, delegacija subotičkih Hrvata, Blaško Rajić, Josip Vuković Đido, odvjetnici Mihovil Katanec, dr. Jankač, posjećuje Zagreb travnja 1940. godine. U uzavreloj predratnoj atmosferi, koja se osjećala u čitavoj zemlji, pa i Subotici, napadi SKK na Hrvate postaju sve žešći. U Subotici je on prijetio i da „srpski narod neće dozvoliti da se održavaju hrvatski zborovi.“

  1. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Nakon pritisaka mađarizacije, koja je ostavila teške posljedice, i završetka rata, oslobođenja, nova srpska vlast u zamahu ratnih pobjednika, nastupala je prema Bunjevcima s očekivanjima da moraju bezzerezrvno da cijene to što im je Beograd donio. A ispostavilo se da je namesto mađarizacije koja im je na polju identiteta težila oduzimanju jezika, na djelu srbizacija. Ona im je uskraćivala pravo na nacionalno opredeljivanje, uporno ih pokušavajući svesti samo na subetnički bunjevački identitet.

Kako je među subotičkim Bunjevcima prihvaćana ta i takva nova državna ideologija?

Kako su oni u velikom procentu bili vezani za zemlju, živjeli na okolnim naseljima i salašima, a nepismenost je bila raširena, ta izlovanost je kao i za vrijeme mađarizacije predstavljala branu procesima kojima su se asimilirali, a u ovom slučaju utjecajima velikosprske hegemonističke ideologije. Može se pratiti da je samo manji broj njih bivao zahvaćen, a još manji zdušno radio na njenom daljnjem širenju.

Prihvatali su je u prvom redu školovani pojedinci iz malobrojnog višeg staleža, koji su time osiguravali mogućnost dolaska do posla u administraciji, prosvjeti ali i napredovanja u političkim vodama. Većina od njih je bila školovana i oformila svoj svjetonazor u mađarsko doba. Takvi su bili braća Ivandekići, Imre-Mirko i Janoš-Ivan[28] školovani u Budimpešti, oženjeni Mađaricama, a primjer su i kako se napuštaju prohrvatske pozicije radi probitačne političke karijere. Ali bilo je i takvih, popur dr. Matije Evetovića, koji su se školovali i doktorirali u Zagrebu, pa opet, da bi dobili mogućnost napredovanja, stupali su u redove radikala i tek tada se uspinjali na društvenoj ljestvici. Kod drugih, ranije stavove i očekivanja od oslobađanja od mađarske vlasti, nije mogla razbiti na sumorna stvarnost prepuna pritisaka na neistomišljenike. Takav je bio Mijo Mandić, predratni borac za bunjevačke škule i narodnu stvar, učitelj i kulturni djelatnik.

Nije bilo mnogo uvjeta da se u krugovima gradskih činovnika ili učitelja, zadrži netko tko barem manifestaciono ne podržava režim pa i ideologiju.

Takva je bila sudbina i intelektualca, historiografa, književnika, poliglote koji govori 7 jezika, Petra Pekića[29], zbog djela Povijest Hrvata u Vojvodini, od najstarijih vremena do 1929. godine, tiskanog u Zagrebu 1930. godine. Mada je od 1926. radio kao pomoćni knjižničar u Gradskoj knjižnici, dobio je krajem 1929. otkaz. Obavještajni krugovi su ga zbog iznetih stavova u knjizi ocijenjivali kao neprijatelja domovine.[30] Mada je i kasnije pokušavao da se vrati u tu službu, vrata su za njega bila zatvorena[31]. Iz njegove molbe za namještenje u 1932. godini saznajemo kako on gleda na to:

”Vama je poznato da sam ja pet godina bio gradaski bibliotekar i da sam tu svoju dužnost uvijek savjesno vršio. Međutim kada sam napisao “Povijest Hrvata u Vojvodini” neka lica iz mržnje i zlobe su utjecala na pok. gradonačelnika Ostojića da me zbog te moje knjige otpusti iz službe, što je on i učinio. Time je bačena ljaga na kulturnu Suboticu.”Slide1

Sva glasovanju su bila javna, ubacivanjem kuglica, a na izbornim mjestima uvijek je bilo lica zaduženih da broje i izvještavaju za koga su činovnici, učitelji, uposleni u gradskim ustanovama i drugi, glasovali. Slično je važilo i za sve koji su željeli da se uspinju u politici služeći beogradskom režimu. To je i značilo da se vrlo sužava broj onih pojedinaca koji slobodno mogu da se odluče na djelovanje u oporbenim političkim opcijama, te su tako oni mahom i dolazili iz tzv. slobodnih profesija ili krugova onih koji imaju zemljišne posjede što garantira egisztenciju. Crkva, kao tradicionalni stub Bunjevaca, bila je snažno uporište njihovim prohrvatskim težnjama.

U 1934. vojnoobavještajna služba sastavila je izvještaj o stanju među Bunjevima.

Kako se to vidi iz zaključka izvještaja, najveću odgovornost za naraslo prohrvatsko raspoloženje među njima pripisuju doseljenim Hrvatima.

„Uspesi tog svake pažnje vrednog rada nekolicine Hrvata, za ovih 15 godina u Subotici, Žedniku, Bajmoku, Tavankutu, Somboru, itd. su danas ti, da je sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta. Na severu naše države, gde je pre 15 godina bilo samo nekoliko ljudi Bunjevaca, koji su se osećali Hrvatima, mi imamo danas 100 000 novih Hrvata, što je sve posledica upornog, sitnog, sistematskog, marljivog i neobično predanog rada nekih 20-30 hrvatskih intelektualaca, koji su se ovamo doselili, te prema tome bili samo presađeni.”

To je ujedno i najbolja pohvala dalekovidosti i uspješnosti poteza, koji je krajem 1918. i 1919. godine učinjen iz Zagreba, kada je Stjepan Radić uputio niz mladih ljudi, uglavnom slobodnih zvanja, u Bačku, gdje su se zdušno uključili u društveni rad bačkih Hrvata u Subotici, Somboru i drugim naseljima (Sekulić 2002: 311).[32] Naravno, bez oslonca na domaće ljude, koji su bili spremni da se angažiraju i vrijedno rade unatoč klimi koju su razvijale vlasti, takvih rezultata ne bi bilo.

  1. LITERATURA

HRABAK, Bogumil. 1981. „Radikalska nasilja u Vojvodini u vezi s izborima 8.2.1925.”, Zbornik za istoriju. 24, Novi Sad: 157.

IVANIŠEVIĆ, Alojz. 2010. „Kao guske u maglu? Položaj Hrvatske u prvoj jugoslavenskoj državi, Između mita i stvarnosti”. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 42: 324.

JOJKIĆ, Vladan. 1931. Nacionalizacija Bačke i Banata, etno-politička studija. Novi Sad.Izdavač?

PEKIĆ, Petar. 1930. Povijest Hrvata u Vojvodini. Zagreb.

SEKULIĆ, Ante. 2002. „Hrvati iz južnougarskih područja u godinama od 1918. do 1920.“. Pro historia crotica 1. Zbornik uz 70. godišnjicu života Dragutina Pavličevića, Zagreb.stranice?

SKENDEROVIĆ, Robert. 2008. „Bunjevačko-šokačka stranka 1920.-1926.“ Časopis za suvremenu povijest, 3: 809.

STOJKOV, Todor. 1983. „Unutrašnji i spoljašnji faktori u razvitku Jugoslavije 1918-1941. godine“. Zbornik za istoriju 28. Novi Sad: 117.

IZVORI

Povijesni arhiv Subotica (POAS) FONDOVI: F:168.5.3.; F:275.50 ; F:228.78. 370/1928 ;  F:228.90. 201/1933 ; F:47. Gr. 994/926.; F:47. I 291/1925 ; F:47. IV 452/1933 ; F:47. Gr. 432/1925.; F:47. Gr 639/1925 ; F:47. Gr. 1680/926 ; F:47. Gr. 819/1926. ; F:47.Gr. 368/926; F:47. St. Pov 3/1929 ; F:57. 3584/1939 ; F:57.2311, 3616/1939 ; H 47. Zapisnik 1927-1928, 603 GP 18683/1928; Novine Bacsmegyei Naplo 12. 3. 1925.

[1] Dr. Mirko Kosić (Velika Kikinda, 27.03.1892.- Lugano, 1956. ) je najznačajniji srpski sociolog između dva svjetska rata. Predavao na subotičkom Pravnom fakultetu do 1931. godine.

[2] Među političarima njihovi predvodnici su bili radikali Marko Jurić radikalski harambaša, kako je nazivan u štampi i Antun Vidaković, a među kulturnim djelatnicima Mara Đorđević Malagurski, odvjetnici Alba M. Kuntić i dr. Babijan Malagurski.

[3] Dobro teoretsko obrazloženje ciljeva nacionalizacije dao je V. Jojkić ( 1931).

[4] Povijesni arhiv Subotica (dalje POAS), F:275.50

[5] Ponekada je od imenovanja do preuzimanja dužnosti proteklo određeno vrijeme. Sve je zavisilo od trenutne političke situacije.

[6] Rezultati parlamentarnih izbora, od prvih 1921. godine pa do zadnjih 1938. godine, bili su korektivni kriterijum za proporcionalnu raspodelu mandata na lokalnom nivou-imenovanjem.

[7] Njegov prethodnik Dr. Pleszkovich Lukács je imao bunjevačke korijene ali je u potpunosti pomađaren.

[8] Dr. Ivo Milić (Kastva, 28.06.1881.- Zagreb, ? 1958.). Njegov sin – Andro Milić, učenik Gimnazije je preminuo 21. 11.1922.

[9] POAS, F:47. Gr. 994/926. U stručnom željezničkom kadru zadržalo se mnogo neslavena – Mađara-

[10] Na mjesto otpuštenih dolazili su mahom slabije kvalifikovani činovnici, ali nacionalno i politički podobni.

[11] Bilo je uobičajeno da se u prepisci loklanih vlasti koristi ćirilica, ali i da se stranke potpisuju tim pismom.

[12] POAS, F:47. I 291/1925

[13] POAS, F:47. IV 452/1933

[14] POAS, F:47. Gr. 432/1925. Novine Bacsmegyei Naplo 12. 3. 1925.

[15] POAS, F:47. Gr 639/1925

[16] POAS, F:47. Gr. 1680/926

[17] U 1928. godini studenti, njih 8, svi Srbi, dobili su 8 državnih stipendija, iznosile su mjesečno po 500 dinara. POAS, F:228.78. 370/1928

[18] POAS, F: 228.90. 201/1933

[19] POAS, F:168.5.3. evidencija službenika

[20] Dopis MUD Velikom županu, 14.4.1926. Kako Pravila Udrugi Hrvatskih sveučilištaraca nisu bila odobrena Ministarstvo naređuje se da postupi po Zakonu. POAS, Gr. 819/1926.

[21] POAS, F:47.Gr. 368/926

[22] POAS, Zapisnik 1927-1928, 603 GP 18683/1928

[23] Spomenik je uklonjen 1941. a postavljen ponovo 1991. godine.

[24] Pri vrhu je stajalo latinicom: Jovan Nenad, niger homo, 1527-1927 a niže čirilicom Tvoja je misao pobedila. Kada je 1991. spomenik ponovno postavljen, latiničnih natpisa nema.

[25] POAS, F:57. 3584/1939

[26] Politički zbor Udružene Opozicije na Šebešiću, POAS, F:57.2311, 3616/1939

[27] Subotičke novine, 26.01.1940. br. 4.

[28] Ing. Ivković Ivandekić Ivan (26.05.1882. – 6.11.1968.) Imao je suprugu Maria Repás rodom iz Segedina. Raniji starješina Hrvatskog sokola i ĉlan HSS, čim je pretendirao na položaj prvog čovjeka grada, morao je

pristupiti režimskim strankama.

[29] Petar Pekić (Gornji Sveti Ivan, Mađarska, 1896. – Zagreb, 1965.) je bio bački hrvatski povjesničar, slavist i književnik.

[30] POAS, F:47. St. Pov 3/1929

[31] Kako nije uspijevao da dođe do stalnog posla u Subotici, on se pred rat preselio u Zagreb.

[32] To jezgro aktivista na planu širenja hrvatstva na ovim prostorima činili su: Mihovil Katanec, Ladislav Vlašić, Vinko Žganec, Stjepan Gabrić, Dragan Mrljak, Miroslav Mažgon i drugi.