Utjecaji državne ideologije i prakse na subotičke Bunjevce (1918.-1941.)  


Utjecaji državne ideologije i prakse na subotičke Bunjevce (1918.-1941.)

Jesen 1918. godine bila je prijelomna za cjelokupno pučanstvo Južne Ugarske pa tako i za Bunjevce – bačke Hrvate. Tada sprovedena promjena imperiuma, nakon velikog rata, dovodi do potpuno nove situacije koja ih je usmjerila da uđu u jugoslavensku državnu tvorevinu.

Pošto nacionalno sazrijevanje i osvještenje pripadnika bačkih Bunjevaca, i pored nekoliko uspona i uzleta, tijekom cijeloga razdoblja Monarhije nije bilo dovršeno – to će, uz druge čimbenike, pridonijeti da oni dočekaju prijelomne trenutke ulaska u novu državnu zajednicu nepripremljeni.

Isprva su bački Bunjevci iskreno i oduševljeno prihvaćali zamisao o bratskom ujedinjenju i stvaranju nove državne zajednice, očekujući prije svega slobodu i ravnopravnost, ona prava koja su im Mađari uskraćivali u vrijeme Monarhije. Biće spremni i da naznake svoga hrvatskog političkog identiteta, potisnu u zamjenu za sveprisutni i odzvanjajući novi – jugoslavenski, sudjelujući u  društvenom životu prvih godina nakon rata  mahom uljuljkani floskulama o ujedinjenju.

No, pod otrežnjujućim uplivom grube političke svakodnevice, u kojoj uviđaju da su se našli u državi u kojoj Srbi nastupaju kao ratni pobjednici kojima pripada slava ali i ratni plijen – većina Bunjevaca ubrzo odustaje od bezrezervne podrške Beogradu.

I pored toga i Bunjevcima će u najvećoj mjeri potonju sudbinu određivati upravo država, njena ideologija i praksa. A ona se u samoj srži, mada doduše zaodjenuta plaštom o bratskom jedinstvu jednog troimenog, odnosno troplemenog naroda, ogoljavala i manifestirala kao oličenje velikosrpskih težnji.

Zahtjevi režima bili su  jasni, od manjinaca, pa dapače i od Bunjevaca, očekivalo se prihvaćanje a u najmanju ruku prilagođavanje, državotvornoj  politici  koju su prema tom pitanju u podjednakim koordinatama vodili radikali i demokrati kao dva najutjecajnija faktora.  A to je za njih značilo, da država teži da ih kao demografski značajan a potencijalno nestabilni faktor  u čitavom kratkom međuraću,   nizom mjera  politički i društveno neutralizira vezujući ih isključivo za bunjevačko ime, i time što više udalji od svih prohrvatskih opcija.

To će ubrzo kod njih dovesti do reakcije koja je ih razdvojila i podijelila na dva suprotstavljena pola. Jednoga, koji je na polju nacionalnog osvješćivanja i samopotvrđivanja smatrao da su Bunjevci dio hrvatskog naroda, te se i na političkom planu borio u opozicionim redovima, i drugoga, koji je stajao na stanovištu da su im Srbi bliži – time negirajući hrvatstvo Bunjevaca. Ta skupina je mahom bila predvođena djelatnicima koji su izvlačili pogodnosti za sebe od bliskosti s beogradskim režimom, dok ih je on koristio za svoje ciljeve u obračunu s protivnicima. Između njih nalazila se velika skupina Bunjevaca koji nisu uzimali aktivnijeg učešća u društvenom-političkom životu Subotice, suočavajući se s izazovima svakodnevice.

Krajnji cilj beogradskog režima bilo je približavanje Bunjevcima i njihovo postepeno političko utapanje u Srbe s ciljem jačanja fronta prema Mađarima i iredentističkim porukama koje su dopirale iz Budimpešte. I pored toga što administracija Bunjevce u nekim slučajevima statistički svrstava u kategoriju katoličkih Srba, bio je zanemarljiv broj onih koji su se tako javno izjašnjavali. Nešto više uspjeha požnjela je blaža i lukavije vođena akcija – prema kojoj je Bunjevce trebalo poticati da se odluče za uporabu svoga regionalnog imena i identiteta, kako bi se tako što više udaljili od svog prepoznavanja u hrvatstvu.

Na jednoj su strani kao poluge za prosrpsku liniju služile državni aparat sa svim svojim represivnim mogućnostima; uprava nad prosvjetom, policijom, itd. a za hrvatsku akciju među Bunjevcima, stajale su kao centralna središta i polazišta – Crkva, sa svojim strukturama i organizacijama, kulturna društva i udruge, političke partije, lokalni tisak s prohrvatskim opredjeljenjem, ali i angažirani rad pojedinaca, doseljenih Hrvata.

Jezgro koje je vodilo prvu struju činili su bunjevački političari koji su se uspinjali slijedeći direktive radikalskih vođa iz Beograda, poput Marka Jurića, dio činovnika odvjetnika i učitelja.  Na drugoj strani su najistaknutiji crkveni velikodostojnici, poput biskupa Lajče Budanovića, zatim Blaška Rajića;  političari – poput Josipa Vukovića – Đide i mlada inteligencija, predvođena književnicima Aleksom Kokićem, Petrom Pekićem. Između ta dva antipoda, dva pogleda ali i odgovora na aktualne probleme, nalazila se masa običnog puka, mahom salašara, nadničara, zaokupljena egzistencijalnim  problemima preživljavanja, koji su do polovine tridesetih godina bili još teži nego u predratna vremena.

Utjecaj državne ideologije najjasnije se očituje i prati na političkoj razini.   No, samo je manji dio subotičke populacije uživao pun građanski kapacitet i imao sva građanska prava.

Bunjevci predvođeni dijelom svojih političkih snaga i uglednim javnim djelatnicima,  već početkom  dvadesetih  godina  jasno  izražavaju  nezadovoljstvo politikom koja se vodi na njihovu štetu. To će dovesti  do  stvaranja takvih  političkih opcija (Bunjevačko šokačka stranka, Vojvođanska pučka stranka) koje  će  evoluirati u pravcu  oporbe, pristajući  od  1926. uz Hrvatsku seljačku stranku, kao najsnažniju  opozicionu  stranku, istodobno njegujući  proces diferenciranja  u nacionalnom pogledu ka hrvatstvu. S druge strane, stvorena da s prosrpskih  političkih pozicija radi među Bunjevcima  bila je samo  Zemljodilska stranka (1920.-1924.).   Kasnije, sve stranke koje su od Bunjevaca tražile da podrže beogradske režime, bile su s centrima u Beogradu.

Strateška zadaća i cilj novih vlastodržaca bio je da novozauzete teritorije, pa tako i Bačku, gdje su Srbi činili manji udio, a Mađari, Nijemci i Bunjevci dominirali, što prije nacionaliziraju,  demografski popune svojim elementom, odnosno da raznim mjerama udio neslavena smanje. Agrarna reforma i kolonizacija bile su najsnažnije poluge na tom putu. Za Bunjevce ti procesi nisu nosili nikakve dobiti, čak naprotiv.  U Bačkoj su oduzete goleme količinu najbolje zemlje, koju je vlast podijelila srpskim dobrovoljcima kolonistima, zanemarivši pri tome domaću sirotinju bez zemlje. Time je Subotica okružena prstenom novih kolonističkih naselja.

A Subotica je važila za centar bunjevštine. To najbolje potvrđuje prvi lokalni popis stanovništa 1919. godine, kada od ukupno 101 286 popisanih, ima 65 135 Bunjevaca,  ili po podacima iz 1934. godine kada na 102 133 stanovnika  ima 44 892, Bunjevaca,  Srba 10 054,  Mađara 39 108, itd.

Organi i tijela vlasti na lokalnoj razini, bili su sigurni stupovi na kojima je država gradila i učvršćivala svoju poziciju.  Takva je  bila i civilna gradska vlast. Kao odraz vlada  u Beogradu, smjenjivani su i subotički lokalni funkcioneri. Na te funkcije  dolazilo se imenovanjima od strane centralnih vlasti, odnosno Ministarstva unutrašnjih dela.  Samo one lokalne političke opcije koje su imale većinu u državnom parlamentu, mogle su da očekuju da kandidiraju svoje ljude na ta mjesta. Bunjevci su bili vrlo zastupljeni kao prvi ljudi Grada. Od ukupno 16 mandata u čak 11  su to su bili Bunjevci, od prvoga – dr. Stipana Matijevića do zadnjega prije okupacije dr. Ladislava Lipozenčića, a u 5 Srbi.

Prvih godina u novoj državnoj zajednici, traje i u Subotici neka vrsta privikavanja na novi režim, zakone, ideologiju, svakodnevnu životnu praksu i običaje koje donose i sprovode nove vlasti i ljudi koji je predstavljaju.

O snažnom utjecaju novih društvenih okolnosti na nesrbe svjedoče i postupci u kojima oni zahtijevaju promjenu  svojih osobnih imena, korištenje i potpisivanje ćirilicom.  To je jasno svjedačanstvo utjecaja i snage procesa asimilacije.  Mnogo je to rjeđe kod Bunjevaca. Ipak dešavalo se, kao na pr. kod Marka Stipića  (Subotica, 1866.- 1937.), bogatog zakupca Varoške kafane, palićkog Štranda, kafane Srpski kralj, koji je prešao u pravoslavlje. Čirilica je bila često oruđe u rukama nosilaca vlasti. Ali ni reakcije iz krugova osvještenijih Bunjevaca Hrvata nisu izostajale. Takav je primjer interpelacija gradskih odbornika Lazara Stipića o uništavanju latiničnih napisa, ili Ive Prćića, sreskom nečelniku, da se postavi na Gimnaziji i natpis latinicom.  No, slučajevi uništavanja javnih natpisa na latinici, nisu bili samo sporadični; već prije sustavni.

Pored često prenaglašenih vanjskih manifestacija državotvornih stremljenja, na primjer: po radnjama i ustanovama, pored slika Kralja, visili su natpisi Govori državnim jezikom, Ko ne govori državnim jezikom, taj je neprijatelj države!  ta praksa u realnosti nije mogla biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, koje bi nesrbi svojevoljno i rado prihvaćali, amalgam koji bi ih sa njima spajao i ujedinjavao.

Paradigma utjecaja ideologije na Bunjevce su braća Ivandekići, Ivan i Mirko,  školovani u Budimpešti, oženjeni Mađaricama, Imre-Mirko  i Janoš-Ivan  su primjer kako se napuštaju prohrvatske pozicije radi probitačne političke karijere koju im omogućuje beogradski režim.

Na drugoj suprotnoj strani dobar je primjer Petara Pekića, književnika i historiografa.  Njega lokalne vlasti nazivaju naprijateljem  domovine, progone i šikaniraju, pa biva prinuđen da podnese otkaz na gradsku službu 1929. godine.

Zanimljiv je i slučaj Josipa Šokčića (1902.-1968.) poznatog kulturnog djelatnika, vatrenog zagovornika ideja radikala a protiv došljaka Hrvata koje iznosi u svom djelu Putokaz Bunjevcima u Vojvodini, Subotica, 1925. No s kraja tridesetih godina kad pušu vjetrovi hrvaštine i kod njega dolazi do okretanja kabanice i on se deklarira kao Hrvat!

Tridesete godine su period jasnog profiliranja prohrvatskih stremljena subotičkih Bunjevaca Hrvata ( na pr. velika svečanost 1936.  obilježavanja 300 godina doselidbe u ove krajeva) dok su one pred rat obilježene pregovorima o prekomponiranju državnog ustrojstva, sporazumom Cvetković – Maček, stvaranjem Banovine Hrvatske, i uzaludnim nadanjima subotičkih Hrvata da će otpasti od Srbije.  

Raznorodni i široki utjecaji i pritisci, kojima je država djelovala na subotičke Bunjevce izazivali su kod njih odgovore u nekoliko smjerova. Njihovi puni plodovi    osjetit će se tek u narednom povijesnom periodu.